Prastari smo narod, povjesničar reče;

iz tropletnih ploča zlatna nit nam vije

iz kamenja mrtvog novi život teče:

Obećanje zemlji što predugo strada.

Iz stećaka starih zlatno žito zrije

I kroz redke mnoge buja nova nada.

Jure Prpić, Cleveland Ohio, 1973.

 

Stoljećima su Hrvati odlazili u bijeli svijet; najčešće trbuhom za kruhom, a u doba jugokomunističke diktature i da spase živu glavu. Prema podatcima profesora dr. Jure Prpića u poslijeratnom egzodusu od 1950. do 1980. u Ameriku i Kanadu uselilo se više od  200 000, a u zemlje zapadne Europe i u Australiju 750 000 Hrvata. Danas žive na svim kontinentima. Računa se da samo u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi živi više od dva milijuna Hrvata. Neki od njih su rođeni u Hrvatskoj, no većina pripada drugoj i trećoj generaciji.

Svaka emigracija – o tom bi trebale posebno skrbiti današnje hrvatske vlasti – je gubitak za domovinu. Velik gubitak za domovinu, jer su oni koji su nekoć odlazili, kao i oni koji nažalost i danas odlaze, mahom mladi, sposobni i radišni ljudi, kao i njihove mlade obitelji.

Emigracija je gubitak i na osobnoj razini. Pojedinac odlazi teška srca. Rastanci od obitelji, rodbine i prijatelja su bolni, a uspomene na rodnu kuću, dragi krajolik, mirise djetinjstva teško se zaboravljaju. Skrivene u tajnim pretincima srca i nakon mnogih ljeta mame i uzdah i suzu.

U novim domovinama, često i uz mukotrpan rad, sanjaju Hrvatsku. U svojim crkvama, kulturnim centrima/domovima i na „Hrvatskoj zemlji“ čuvaju hrvatski jezik i običaje. Čuvaju oni hrvatski jezik i kroz stotine novina, časopisa, magazina kao i kroz plodnu iseljeničku književnost koja je izrodila velike pjesnike antologijske vrijednosti.

Poslije Domovinskoga rata mnogi hrvatski časopisi se gase zbog novonastale političke situacije, a i zbog sve veće popularnosti elektronskih medija.

Upravo u to vrijeme, sada već daleke 2000. godine, okuplja se u New Yorku skupina jezičnih entuzijasta – Mario Visković, Ivan Dobra, Nada Pupačić i velečasni Zubović koji organiziraju udrugu Hrvatske iseljeničke lirike. U želji da povežu kako hrvatske zajednice diljem Amerike i Kanade tako i pojedince koji njeguju hrvatski jezik, udruga bira za svoja „odredišta“ gradove u kojima još žive aktivne hrvatske zajednice i umjetničke skupine.

Nudeći pjesmu kao prečicu do srca, udruga je od početka otvorena ne samo za one koji su svoje pjesme objavljivali – renomirane pjesnike – nego i za one koji su se poezijom bavili amaterski. Po starosnoj dobi i zanimanjima raznolika, po ljubavi prema jeziku homogena, udruga se brzo širi i u relativno kratkom vremenu u svojim redovima okuplja nove članove iz SAD-a, Kanade, Europe, Južne Amerike, Australije pa čak i Južne Afrike. Poput putujućih trubadura pjevajući najčešće o tipično iseljeničkim temama – čežnji za rodnom kućom, nevinošću djetinjstva, boli rastanka, ali i o onim općeljudskim – smislu života, ljubavi, prolaznosti i vjeri. Putujući „o svom trošku“ od New Yorka do San Pedra, Las Vegasa, Vancouvera, Clevelanda, Toronta i drugih odredišta udruga prerasta u svojevrsnu obitelj koja u kakofoniji stilova i narječja traži i potvrđuje svoje hrvatsko podrijetlo. Vezivno tkivo udruge su ne samo pisana riječ već i međusobna druženja pjesnika.

Četiri susreta udruge održana su u Domovini u: Zadru, Zagrebu, Solinu i Vukovaru. Susret u Zagrebu bio je snažno obilježen zajedničkim odlaskom u Vukovar i susretom s vukovarskim pjesnicima braniteljima. Vukovar je bio svojevrsna prekretnica za članove HIL-e. Iako su pjesnici znali o stradanjima i junaštvu vukovarskih branitelja, posjet vukovarskom groblju i Ovčari bilo im je teško opisati i još teže zaboraviti. Poslije susreta HIL-e u Solinu pjesnici se još jednom vraćaju u Vukovar u srpnju 2017. Ovaj put ne na jednodnevni posjet već na četverodnevno hodočašće gradu heroju.

U rasponu ljudskih emocija od najveće boli do radosti i ponosa, nije bilo ni jedne emocije koju Vukovar, Đakovo, Vinkovci, Ilok i plavi Dunav nisu probudili. Pridjevi „izvandomovinski“, „domovinski“, kao i imena „gosti pjesnici“ gube svoj smisao. Nisu se više mogli svrstati u te kategorije. Ostadoše samo pjesnici. Pjesnici i Prijatelji. Pjesnici u čijim se pjesmama odražava ljubav za poeziju koja crpi svoje nadahnuće iz hrvatskoga bića i hrvatskoga jezika.

Još prije susreta u Vukovaru osjetila se potreba da se, kako zbog domoljubnih tako i zbog logističkih razloga, udruga registrira u Hrvatskoj. Nada Pupačić, jedna od osnivačica i dugogodišnja predsjednica, bila je glavna inicijatorica ideje o registraciji udruge u Republici Hrvatskoj, a gospodin Silvio Jergović, na njezinu zamolbu, postaje njezina „desna ruka“. Naš Silvio, kako su ga pjesnici od milja zvali, priredio je pjesnicima veličanstven doček u Vukovaru i predočio okvirni nacrt Statuta na sjednici u Vinkovcima. Neke promjene u Statutu učinjene su na istoj sjednici, a potom je Statut bio jednoglasno prihvaćen. Jednoglasno je bio prihvaćen i zahtjev Nade Pupačić za razrješenjem dužnosti koju ona zbog obiteljskih i zdravstvenih razloga više nije mogla obnašati. Potom je za novu predsjednicu udruge jednoglasno izabrana mlada i renomirana književnica Anita Martinac. U znak priznanja i zahvalnosti za njezin dugogodišnji predani rad, Nada Pupačić izabrana je za počasnu doživotnu predsjednicu. Jednoglasno.

Na rastanku su se pjesnici srdačno oprostili i fotografirali za uspomenu. „Vidimo se u Mostaru“, govorili su dok su se još jednom na rastanku rukovali i grlili. Članica HIL-e, svestrano obdarena Branka Grakalić kronološki je zabilježila XVII. susrete, 214 stranica teksta i fotografija ostaju tako nezaboravan podsjetnik na druženje u Vukovaru. Ono što udrugu pak čini jedinstvenom nisu samo pjesme (a pjesme su doista izuzetno lijepe), nije to ni njihov pjesnički domet, nego su to ljudi koji se kroz pjesmu jedni drugima povjeravaju. Ljudi koji kroz pjesmu govore o svojim ljubavima i stradanjima. Ljudi koji i izvan susreta ostaju u kontaktu kroz pjesnički lanac, razmjenjuju božićne i uskrsne čestitke. Pjesnici koji se diče svojim hrvatskim podrijetlom. Pjesnici koji Hrvatsku ljube. Pjesnici koji još uvijek skrbe za budućnost Domovine.

BOG I HRVATI!

DO VIĐENJA NA SLJEDEĆEM SUSRETU U …

Ivanka Sabolić Rukavina

 

 

-