Pjesnici udruge
Mario Viscovich, Ph.D.,PE Rođen je 1949.godine u Labinu, Istra u Hrvatskoj, 1969.godine pobjegao je iz komunističke Jugoslavije u izbjeglički logor u Italiji, 1970. godine emigrira u Sjedinjene Američke Države. Njegova najstarija kći živi u New Yorku sa svojom obitelji, njegove druge dvije kćeri preselile su se u Hrvatsku gdje su se udale i gdje sada žive s njihovim obitelji, sin se preselio u Hrvatsku gdje je nastavio studij informatike na Sveučilištu u Zagrebu. Ima ukupno pet unuka i dva unuka. Diplomirao i magistrirao je strojarstvo i doktorirao Inženjering Okoliša u New Yorku. Radio je u farmaceutskoj industriji, 1988. godine otvorio je Apex Engineering, Inc., tvrtku za savjetovanje i projektiranje. Predavao je na New York University, University of Phoenix, Western International University, Bromson Ort College, Decker College, i bio regionalni alumni direktor za Kennedy-Western University. U Nacionalnom centru za konstrukcijsko obrazovanje i istraživanje je bio instruktor programa za klimatizaciju. Mario je bio predsjedavajući Odbora za tehnologiju (posude pod pritiskom, energija i okoliš) u državi New Jersey Gospodarskoj Komori, gdje je bjo i u Savjetodavnom odboru za Vatrogasno Sigurnost. Član je Američkog Udruženja Strojarskih Inženjera i Udruženja Profesionalnih Inžinjera. Mario je obavljao dužnost predsjednika upravnog odbora u Building Performance Institut. Objavljivao je znanstvene radove u ASHRAE tranzakcijama i prezentirao na Svjetskom Kongresu za Klimatizaciju. Doživotni je član ASHRAE. Odlikovan je predsjedničkom medaljom Reda hrvatskog pletera od hrvatskog predsjednika dr.Franja Tuđmana, čast mu je dodijeljena 1999.godine. Devet godina obnašao je dužnost Glavnog Predstavnika (Ambasadora) Hrvatskog Svjetskog kongresa u Ujedinjenim Narodima. Mario je 2002.godine objavio knjigu“Odnos između dijaspore, Hrvatske država i Civilnog društva. Neke organizacije u koje je sudjelovao su: Predsjednik Hrvatskog Istarskog Međunarodnog Poslovnog Saveza; Potpredsjednik Istarsko-Američke Dobrotvorne Udruge; Upravni odbor Rudar Nogometni Club New York; Upravni odbor, AMA Croatica; Član Američke inicijative za Hrvatsku; Član Nacionalne Federacije Hrvatskih Amerikanaca; Rizničar udruge “Prijatelja Vukovara”, tajnik Hrvatskog-Američkog Kongresa, tajnik Multikulturne Američke Koalicije. U američkom gradu Douglaston osnovao je hrvatsku školu. Kao osnivač i suvlasnik Twice Inc. predstavio hrvatska vina na američko tržište. u New Yorku. Osnovao je i organizirao međunarodnu pjesničku skupinu “Hrvatska iseljenika lirika”. U New Yorku mu je dodijeljena “Nagrada Međunarodne Kulture” i nagrada “Vision in America”. Bio je urednik časopisa “Besida” iz Toronta. Objavio je pet knjige poezije: Zbirka “Ljubav, Svetinja i Dom” njegova je peta samostalna zbirka pjesama, 2024.godine, “Putnik” 1995., “Fala Bogu za cenico” 2003., “Koliko to mene u Meni ima” 2016., “Ca son Doma? Ca son ća?” 2020. godine. Piše na standardnom hrvatskom jeziku i na Labinskoj Cakavici. Posjeduje nekoliko patenata. Član je Društva Hrvatskih Književnika. Umirovljen je 2015.godine kad se vraća u Domovinu i sada živi u Puntu na otoku Krku.
Ivanka Madunić Kuzmanović (Cista Provo, 1941.) osnovnu školu je pohađala u Slavoniji i u Rijeci. Maturirala je na gimnaziji u Splitu 1960., s Brunom Bušić, s kojim je pismima bila u vezi sve do njegove smrti 1978. Započela je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je napustila zbog odlaska u SAD, 1961. Naime, Ivankin otac Marijan, kao hrvatski vojnik, napustio je Domovinu 1945., tako da se je obitelj našla na okupu nakon šesnaest godina. Diplomirala je 1973. povijest na Sveučilištu UWM (University of Wisconsin-Milwaukee). Na istom Sveučilištu je magistrirala 1977. i nastavila drugi magisterij iz uprave školstva. Predavala je povijest u srednjoj školi u Milwaukeeju, gdje je obavljala dužnost Department chair za društvene znanosti. Bila je aktivna članica svoje struke na lokalnoj, saveznoj i nacionalnoj razini, što je kroz sve godine rada, posebno u vrijeme Domovinskoga rata, koristila za promociju prava Hrvatske na samostalnost. Nagrađena je Fulbright stipendijom 1980., a potom dva puta Nacionalnom zakladom za humanost (NEH) 1986. i 1987, te Danforth stipendijom 1986. U mjestu u kojem živi imenovana je, a potom birana, u Prosvjetni odbor Greendela, 1980. – 1988. (Greendale Board of Education). U hrvatskoj zajednici grada Milwaukeeja bila je prva učiteljica hrvatske škole pri župi Presvetoga Srca Isusova. Uređivala je i vodila hrvatski radio-program. Članke, eseje i stihove objavljivala je u hrvatskom iseljeničkom tisku od svoga dolaska u SAD. Bila je članica uredničkoga vijeća tjednika Danica, časopisa Hrvatica, tjednika Croatian voice i Hrvatska borba. Objavljivala je članke na hrvatskom i na engleskom u tjedniku Hrvatske bratske zajednice, Hrvatskom glasu, novinama Hrvatske seljačke stranke tiskanima u Kanadi. Potom je objavljivala u izdanjima The Croatian American i u Hrvatskoj kronici. Članci su joj objavljivani i u američkom tisku na lokalnoj i nacionalnoj razini pišući o pravima Hrvata na suverenitet. Intenzivno je radila na lobiranju za priznanje hrvatske države i prikupljanju pomoći za Hrvatsku u vrijeme Domovinskoga rata. Ljeti, u vrijeme školskih praznika 1991. i 1993., prevodila je stranim novinarima na ratnim područjima Baranje i Banije. Odlikovana je ordenom Hrvatska Danica. U svom dosjeu, pohranjenom u državnom arhivu Hrvatske, pronašla je prijavu UDBI u ranu jesen još 1960. Prijavio ju je sada pokojni Pero Gudelj, učitelj u selu Mustapić, općina Lovreć i optužio ju da širi ideje Brune Bušića. Također je pronašla zapise da su je iz grada Milwaukeeja optuživale osobe da „…piše i govori protiv Jugoslavije“. Jugoslavenski konzul u Chicagu, Frane Krnić, u pismu upućenom Saveznom sekretarijatu za unutarnje poslove i Službi državne bezbednosti 1986., između ostaloga naveo je: „Naše predstavništvo predlaže da se sa imenovanom tokom boravka u našoj zemlji obavi informativni razgovor, kao i da se, ako se čini neophodnim, prate njeni kontakti. Molimo za vaša saznanja o boravku imenovane u zemlji.“ (Nažalost, Frane Krnić je nastavio diplomatski rad i u oslobođenoj Hrvatskoj. Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske bilo je upozoreno u nekoliko navrata, i to od nekoliko osoba, da Krnić nije napustio jugoslavenštinu. Ministarstvo ga je samo premještalo, a on je na svakom svom novom mjestu činio štetu mladoj hrvatskoj državi). Bila je tajnica Hrvatsko-američkoga kongresa i sudjelovala je u lobiranju za Hrvatsku kao članica udruge Croatian American Association. Članica je Hrvatske akademije u Americi. Sa suprugom Borisom je u braku pedeset pet godina. Majka je troje djece, Tomislava, Branke i Borisa – Buce. Tomislav je odvjetnik (jedan od branitelja generala Markača). Branka je profesorica engleskoga jezika, a Boris je završio politologiju nakon povratka iz Hrvatske, gdje je s puškom u ruci sudjelovao u obrani roditeljske grude. Sin Boris-Buco iznenada je preminuo u studenom prošle godine. Hrvati iz hrvatskih zajednica Greendale, Chicaga i ostalih gradova iz tog dijela Amerike priredili su mu veličanstven i dirljiv ispraćaj. Ivanka i Boris danas utjehu nalaze u djeci i unučadi, a posebice u najnovijem članu obitelji – praunuku Luki.
Ivanka Sabolić Rukavina rođena je 1945. u Zagrebu ali je „ličko dite“. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Gospiću. Za taj grad vežu je ne samo obiteljski korijeni nego i snažne emotivne i intelektualne odrednice. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je filozofiju i sociologiju. Po završetku studija kraće vrijeme je predavačica na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Godine 1975. s obitelji odlazi u SAD i nastanjuje se u Kentu, država Ohio. Kent, grad poznat po sveučilištu i dobrim uvjetima za obiteljski život, postaje tako novi dom u kome se rađa još jedan sin. Na Sveučilištu u Kentu doktorira sociologiju 1986. Od tada je profesorica sociologije na John Carroll University, Hiram College i Kent State University. Na Sveučilištu u Kentu, uz svoje redovite kolegije iz sociologije, predavala je i na katedri za Kritične jezike – „hrvatsko-srpski jezik“ sve dok nije uspjela uvjeriti administratore da su to dva različita jezika. Još neko vrijeme radi na istoj katedri predajući hrvatski jezik. U Kentu je dobitnica „Outstanding Teaching Award“ koja se dodjeljuje najboljim profesorima fakulteta. U mirovinu odlazi 2019. s titulom profesor emeritus. Od tada živi u Kentu i Zagrebu. Pjesme i kratke priče piše još od osnovne škole. Prvi rad joj je bio objavljen u Modroj lasti. U gimnaziji njeni radovi nagrađivani su nekoliko puta. U Americi piše pjesme uglavnom za sebe i bliske prijatelje. Tematski, te pjesme govore o čežnji za Domovinom, rodnim gradom i Velebitom, a u najnovije vrijeme govore i o sreći, koju su joj unučad donijela. Članica je HRVATSKE IZVANDOMOVINSKE LIRIKE od 2010. Objavila više pjesama u zbornicima HIL-a.
Zoran Sova, rođen je 1962. u Kaknju, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je na Metalurškom fakultetu u Zenici gdje je živio i radio do početka Domovinskog rata. Sudionik je Domovinskog rata kao pripadnik HVO-e Zenica. 1994. odlazi, s obitelji, u Njemačku i nakon nekoliko godina izbjeglištva, vraća se u Lijepu našu i nastanjuje u Kninu. Tu se aktivno uključuje u rad kninskih književnika, te objavljuje 2000. svoju prvu knjigu pjesama:„Raširiti krila“ u izdanju Matice hrvatske Knin. To su bile pjesme koje je uspio sačuvati od ratnog vihora. Iste godine skupina kninskih umjetnika objavljuje spomen knjigu: „Kninski pisci svome gradu“, koju je Zoran tehnički uredio i pripremio za tisak. To je djelo kojim su pisci i slikari iz Knina željeli čestitati svom gradu petu obljetnicu oslobođenja. 2001. Zoran napušta svoj voljeni grad Knin i odlazi živjeti u Las Vegas, SAD. Tu se aktivno uključuje u rad pjesnika dijaspore te postaje član Udruge HIL-e (Hrvatske iseljeničke lirike) New York 2005., a obavljao je i dužnost dopredsjednika iste, od 2009. – 2013. Pjesme su mu objavljene u dvije knjige Udruge: „Riječi moja lanterno života“ u izdanju Croatian Catholic Mission, New York, 2005. „Pjesmotvori iz daleka“ u izdanju Hrvatskog svjetskog kongresa, New York, 2010. Nekako u isto vrijeme kninski književni krug objavljuje svoju drugu knjigu 2006.: „Svjedoci vremena“ koju je priredio Fabijan Lovrić, u izdanju HKD Napredak Knin, u koju je uvršteno devet pjesama Zorana Sove. Njegove pjesme objavljene su i u drugim knjigama poput: „Odbljesci kruga“ zbirka pjesama KLD Rešetari, Rešetari 2007. „Valentinovo“- međunarodna zbirka ljubavne poezije u izdanju Kulture Snova, Zagreb 2013. „Tko je tko u BH dijaspori“ u izdanju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2012. Zoran prevodi na engleski jezik zbirku pjesama za djecu, slikovnicu autora Fabijana Lovrića i Anite Poljak: „Zvjezdana Staza/ Star track“ u vlastitoj nakladi, Knin 2018. Trenutno radi kao agent za prodaju nekretnina u Las Vegasu i vrši dužnost dopresjednika Udruge HIL-e (Hrvatske izvandomovinske lirike) sa sjedištem u Vinkovcima.
Pero Rotim (Šerovina, Prozor, 17. ožujka 1965. ) osnovnu i srednju školu metalskih zanimanja završava u Prozoru. Po završetku srednje škole preseljava u Hrvatsku, gdje kraće razdoblje obavlja poslove telefonista u skladištu tvrtke Agrariacoop d.d. Zagreb. Nastanjuje se u Sv. Ivanu Zelini gdje se zapošljava u maloj privatnoj tvrtki. Vrlo brzo postaje omiljen među radnim kolegama i mještanima, a posebno među mladima. Tako u svojstvu tajnika zajednice MI MLADI aktivno sudjeluje u organiziranja mnogobrojnih priredaba, igrokaza, izleta i hodočašća u različita svetišta. Još u ranoj mladosti počeo je s pisanjem pjesama od kojih su neke objavljene u mjesečniku Crkva na kamenu. Godine 1990. odlazi u Austriju gdje ostvaruje kontakt s Hrvatskom katoličkom misijom Innsbruck te aktivno sudjeluje u njenom radu. Član je Misijskoga pastoralnoga vijeća HKM Innsbruck u funkciji predsjednika kojemu je povjeren i drugi mandat u trajanju od pet godina. Od oca je naslijedio dar za glazbu te je danas jedini guslar s područja Rame koji nastupa na hrvatskim zabavama i susretima organiziranim u dijaspori. U regiji je postao poznat nakon što su brojni internetski portali objavili snimku pjesme koju je na guslama otpjevao za prvu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Od 1995. zaposlen je na izradbi toplotnih izolacija kuća. Oženjen je Ružom Marić s kojom ima petero djece. Živi i radi u Innsbrucku u Austriji.
Branka Grakalić rođena je 4. srpnja 1948. Hrvatska akademkinja i prof. glazbe. Radila u Zagrebu, te 24 godine u Njemačkoj i Švicarskoj. Postiže mnogo brojne uspjehe i nagrade na polju glazbe, slikarstva i književnosti u sve tri zemlje. 1993. izdaje svoju prvu knjigu pjesama „Sanjani osmijeh“ na hrvatskom, 1995. na njemačkom i engleskom, te 2019. na talijanskom jeziku. 2014. objavljuje knjigu pripovijedaka „Čičak u kosi“. S poezijom i prozom bavi se od najranijeg djetinjstva, te piše na četiri jezika i 3 dijalekta. Radi u Leverkusenu i Radevormwaldu – D, te Winterthuru, Wilu u CH. 1993 objavljuje prvu knjigu poezije i crteža “Sanjani osmijeh”, 1995 na njemačkom i engleskom, te 2018. na talijanskom. 2014. objavljuje knjigu pripovijedaka i akvarela “Čičak u kosi” i 2018 knjigu pripovijedaka “Zlatna knjiga djetinjstva”. 1986 dobiva u Italiji titulu „Cavaliere accademicu di citta di Boretto“ za svoju svestranu umjetnost u kompoziciji, slikarstvu, pjesništvu i književnosti. 1989 postaje počasni član grada i zbora Savonlinna – Finska. 2013 postaje članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori u Baselu – CH. Do danas nagrađivana više puta od Hrvatskog sabora kulture za pjesništvo i prozu te slikarstvo. Na mnogobrojnim koncertima diljem Europe izvodi među ostalim i svoje kompozicije. Njene pjesme su uvrštene u mnogobrojne međunarodne zbirke poezije, te je višestruko nagrađivana a nagrađene pjesme joj izlaze u zbornicima Kajkavskog jezika – Zelina i Krapina, na čakavštini – Verši na šterni – Istra, te za pisanje zagrebačkim dijalektom kao i književnim jezikom.
Nadica La Rosa, rođena Grgurić 1957. – osnovnu školu završila u Moravicama, gimnaziju je pohađala u Delnicama, a studirala na Pedagoškoj akademiji – smjer Razredne nastave u Rijeci. Od 1983. živi u Danskoj, manjem gradiću pored Kopenhagena, koji je podsjeća na njezin rodni kraj. Šetnjom pored jezera, upijajući miris šume i rosnih livada, pronalazi nadahnuće i snagu. Od rane mladosti voli slikati i pisati, a piše uglavnom poeziju i kratke priče o trenutnim životnim osjećajima. Od 2006. piše poeziju na više blogova pod pseudonimom ”ledynada” – 2009. – Web-knjiga “Moje More”. Udruga Esseg iz Osijeka izdaje joj knjige stihova: – 2010. “Sjene Ljubavi” (koja je 2011. na “Gorančici” u Delnicama proglašena kao najbolja knjiga poezije zadnjih sedam godina). – 2013. ”Sa okusom soli”. Pjesme su joj izašle i u više zajedničkih zbirki pjesama raznih izdavača: 2012.– HIL New York – zajednička zbirka poezije “Po utrtim putovima”, 2013. – Međunarodna književna manifestacija “Vrata ponišavlja” i “Magija” Niš, 2013. – VI Međunarodni festival “Dani prijatelja knjige” u Rijeci. Od 2013. do 2018.: KULTura sNOVA Zagreb izdaje međunarodne zbirke ljubavne poezije: Valentinovo, More na Dlanu, Dotakni me stihom, Svim na zemlji mir veselje. Od 2013. do 2019. – KLD Rešetari – Zbornik odabranih pjesama: Kamen i odmaci, Između tijela i snova, Modri otkosi nesanice, Između kamena i svitanja, Dalje do Riječi, Umjesto mojih ruku, Opet sam ulovio tišinu. 2018. i 2019. – Hrvatska izvandomovinska lirika: Lirikom do istine, Dalmacija u lirici. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih konkursa. Pored pisanja, velika joj je ljubav raditi cvjetne dekoracije za prijatelje i poznanike, a putovanje i upoznavanje ”novih” krajeva, ljudi i običaja stoje visoko na njezinoj ”ljestvici” želja.
Suzana Tkalčić (Samobor, Hrvatska) pohađala je Pedagoški obrazovni centar u Zagrebu i diplomirala na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1995. Njezini rani studentski istraživački radovi nagrađeni su rektorovim nagradama Sveučilišta u Zagrebu. Završila je poslijediplomski studij i specijalistički trening iz veterinarske patologije u Sjedinjenim Američkim Državama, na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Georgiji, Athens, gdje je doktorirala 2001. Dr. Tkalčić od 2003. radi na College of Veterinary medicine, Western University of Health Sciences, Pomona, California, gdje predaje veterinarsku patologiju domaćih i divljih životinja, bavi se javnim zdravstvom, dijagnostikom, međuprofesionalnim obrazovanjem te međunarodnim trendovima u nastavi i struci. Istraživački interes joj je usmjeren na patologiju morskih sisavaca i ptica, profesionalno je uključena u suradnju s Centrom za rehabilitaciju morskih sisavaca te je članica Američkoga kitološkoga društva (San Pedro, CA). Dr. Tkalčić je aktivna pobornica suvremenih trendova u medicinskom obrazovanju, česta je sudionica stručnih skupova o toj tematici u SAD-u, Hrvatskoj i inozemstvu te aktivno radi na stručnoj suradnji sa znanstvenim institucijama u Hrvatskoj s ciljem unapređenja znanosti i stručnosti u Domovini, posebno među studentima. Trenutno je članica Savjetodavnoga odbora za Zoološki vrt Los Angelesa i udruge za rehabilitaciju morskih sisavaca, Međunarodne organizacije za medicinu vodenih/morskih životinja (IAAAM), Udruženja Medicinskih učitelja Europe (AMEE). Dopisna je članica Hrvatske akademije medicinskih znanosti, dobitnica Lj. Jurak nagrade za komparativnu Patologiju, te je proglašena Utjecajnom Hrvaticom u SAD-u za znanost i tehnologiju 2017. Od kulturnih aktivnosti valja spomenuti da je dr. Tkalčić deset godina bila članica TD “Ferdo Livadić” iz Samobora (VA “Samoborke”), VS “Domaja” pri HTV-u, a već niz godina je iznimno aktivna kao direktorica za kulturu Hrvatskoga kulturnoga centra za širi Los Angeles (San Pedro), glazbena voditeljica Hrvatskoga vokalnoga ansambla “izvor” te voditeljica Dječje škole navedenoga Centra. Njezin talent u pjevanju i sviranju gitare te pisanju poezije na oba jezika su prisutni u njezinoj metodologiji nastave i društvenom životu. Dr. Tkalčić je istinski domoljub koji piše šaljive i ozbiljne rime još od srednjoškolskih dana vezane za povremene nalete i snagu inspiracije koju nalazi u rodnoj Hrvatskoj, moru, brodovima, putovanjima i svijetu oko sebe.
Ana Petrovic (Vinkovci 1962) osnovnu školu je završila u Ivankovu. U Konjicu završava klasičnu gimnaziju sa maturom iz hrvatskog jezika i povijesti. 2010. pokreće HSK u Austriji i kao dopredsjednica HSK, povezuje Hrvate u Austriji u očuvanju jezika i kulturne baštine Hrvata. 2010. predstavljena je u Zadru kao pjesnikinja HIL-e NY te se sa svojim radovima pojavljuje u 10. jubilarnoj zbirci pjesama Sa druge strane mosta. Promocija zbirke bila je u Los Angeles 2011. Web knjižara redak iz Splita objavljuje zbirku kratkih priča u kojoj se nalazi i kratka priča Ane Petrović “Prešućeno svjedočanstvo”. 2013. sudjeluje na susretu pjesnika “Na pragu doma”. HIL NY predstavljena je i Bečkoj publici, pjesnici iz cijelog svijeta njih 40-ak predstavilo je svoje stihove i svoju neograničen ljubav prema pisano hrvatskoj riječi. Da svojim stihovima sudjeluje 2016. u zbirci “Između kamena i svitanja” KLD Rešetari. 2018. Split u zbirci “Na braniku lipe nam hrvatske riči”. 2018. Mostar zbirci “Lirikom do istine”. 2019. Makarska u zbirci “Dalmacija u lirici”. 2019. izabrana za predsjednicu HIL-e
Ivan Gerić rođen je u selu Damalj, općina Vrbovsko, kotar Karlovac. Završio sam osmogodišnju školu u Severinu na Kupi, a u Moravicama završio je željezničku industrijsku školu strojobravarskog smjera. Zaposlio se se na željeznici u Rijeci i tu je radio do odlaska na odsluženje vojnog roka. Nakon odsluženja vojnog roka zaposlio se u poduzeću “Rade Končar” u Rijeci gdje je radio sve do 1973, kada odlazi u SAD. Doselio se u Detroit Michigan, gdje i sad živi. Član je hrvatske crkve sv. Lucija, hrvatskog nogometnog kluba “Croatia” Detroit I “Hrvatskog Američkog Centra” Detroit. Umirovljen je od 2007. Povremeno piše poeziju, a sudjelovao je na susretima Hrvatske izvandomovinske lirike.
Anđa Luburić rodjena sam na jugu Kroacije, u krsnoj Hercegovini pokraj Dalmacij. U Donjem Malom Ograđeniku zaselak Vlake koje još i danas ispunjaju moju dušu i srce. Rasla sam bez voljenog oca, umro je kad sam bila samo godinu dana. Mama je priužela svu brigu na sebe uz pomoć tatine sestre Drage. Nažalost komunističkim sinovima nije bilo dovoljno što smo ostali bez oca, tako su nas u ranim godinama na jedno vrijeme ostavili potpuno same dok je Mama bila u pritvoru, a tetka u zloglasnom političkom zatvoru u Foči. Dakle, djetinjstvo je prolazilo dok su se trnoviti putovi sve više i više zaplićali. Kada sam navršila 19 godna, otišla sam u Australiju gdje sam se udala i postala majka dva sina. Godinama sam bila socijalna djelatnica obilazeći Hrvate kojima je bila potrebna pomoć. Dapaće, bila sam urednica i voditeljica Hrvatskog radio programa u Brisbane. Zatim sam otišla u Sydney u HNRTV, gdje sam nastavila s istim radom samo tu su još bile i reportaze za TV, snimanja i putovanja po cijeloj Australiji. Kada sam počela stihove pisat zapravo se točno i ne sjećam. Jedino mogu reći svaki stih je odraz moga osjećaja.
Ana Ganza, pjesnikinja ljubavi, podrijetlom je iz Kraljeve Velike, kod Novske. U Kanadu dolazi 1977. s obitelji, kroz Izbjeglicki kamp u Italiji. Bili su progonjeni radi sudjelovanja u studentskim aktivnostima za vrijeme Hrvatskog proljeca. Sveučilišni studij i magisterij, završila ja u Zagrebu, te također Studij u Obrazovanju, i Specijalizaciju na Sveučilištu Toronto, u Torontu. O obimnoj djelatnosti Ane Ganze u hrvatskim zajednicama Južnog Ontarija i Kanade, u području školstva, književnog rada, te dobrotvornog rada, puno je već toga zabilježeno. Dnevnik “The Toronto Star” nazvao ju je “neumornim dinamom hrvatskog porijekla”, “multikulturalizma, ravnopravnosti, i mira”, poradi njene zauzetosti za dobrobit hrvatske zajednice i šireg kanadskog drustva. Predavala je Hrvatski jezik, u subotnjoj školi, više od 30 godina, i odgovorna za uvođenje Hrvatskog jezika kao puno vrijednog predmeta u Srednje Skole Južnog Ontarija. Također je predavala preko 30 godina, Teologiju i Engleski jezik na Srednjoj školi Sv. Martina, u Misssisaugai, kod Toronta. Majka je triju sinova; Ivana Zvonimira, Marka Domagoja, i Petra Krešimira. Njen životni put, i pogledi odražavaju se u njenim pjesmama, i književnim radovima. Do sada je objavila dvije knjige pjesama: “Ognjiste Staro” (1993), i “Vjecna Proslost” (1994; na hrvatskom i engleskom jeziku), te “Journey of Hope” (Put Nade, 2010, na engleskom jeziku). Ovu knjigu je osobno autorizirala Casna Majka Terezija, sada Sveta Tereza Kolkate. U “Putu Nade”, Ana je opisala svoje iskustvo provedenog ljeta 1996, kao dobrotvorke (volonterke) s Časnom Majkom Terezijom, i Sestrama Misionarkama ljubavi u Kalkuti, u Indiji, Trenutno, Ana radi na novoj inačici ove knjige, jer je Časna Majka Terezija proglašena najprije Blaženom, a potom Svetom Terezom Kolkate. Ana, također priprema novu knjigu poezije “Izabrane pjesme.”
Marija Perić-Bilobrk rođena je 10. veljače 1978. u Gornjim Korićanima (općina Travnik, Bosna i Hercegovina), gdje živi do 1992. Iste godine odlazi u Beč i nekoliko godina kasnije završava gimnaziju, a potom studij anglistike, slavistike i germanistike. Diplomski rad piše na temu Identity Construction in Contemporary Italian American Women’s Poetry (2004). Nakon završenih studija radi kao profesorica u gimnaziji i lektorica za bosanski/hrvatski/srpski jezik na Institutu za slavistiku u Beču.Trenutno radi kao profesorica njemačkog i engleskog u srednjoj školi Camillo Sitte Bautechnikum u Beču. Piše poeziju i prozu na hrvatskom i njemačkom jeziku, zastupljena je u zbornicima i antologijama, a prve tekstove objavila je 1996. u Beču u okviru književnih druženja Rund um die Burg, te zatim i u časopisima Osvit, Motrišta, Diwan, Marulić i drugima. Zajedno s skupinom mladih umjetnika iz europskih zemalja, još kao studentica, utemeljila je interkulturalno društvo Ditiramb u kojem je u organizaciji kulturnih zbivanja aktivno sudjelovala do 2007. Dugi niz godina se bavi i prevođenjem na engleski i njemački jezik, a prijevodi su joj objavljeni u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji i drugim zemljama. Članica je Književnog kluba Mostar. Prvu zbirku pjesama Let u TROstihu ( 2008.) objavljuje u suradnji s Lidijom Pavlović-Grgić i Sonjom Jurić. Godinu poslije objavljuje 2009. dvojezičnu (hrvatski / njemački) zbirku pjesama PoeSIEja, Österreicher Kunst – und Kulturverlag, Beč.
Lidija Pavlović-Grgić rođena je 1976. u Konjicu, a trenutačno živi u Sarajevu. Po struci je profesorica hrvatskog jezika, a bavi se književnim radom, novinarstvom, lekturom i ilustriranjem književnih djela. Poeziju, prozu i stručne tekstove objavljivala je u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Njemačkoj, Albaniji, Italiji, Danskoj, Belgiji, Armeniji, Libanonu, Indiji, Kini, Švedskoj… Objavila je: dvojezičnu (hrvatski – njemački) koautorsku stihozbirku Let u TROstihu (Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2008.), zbirku kratkih priča Kišne kapi u piščevoj luli (Književna zaklada Fra Grgo Martić, Kreševo, 2011.), koautorsku pjesničku knjigu Dotaknuti stihom (Kultura snova, Zagreb, 2013.), e-book Wilhelm na engleskom jeziku (Stiles Writes Now, Sarajevo, 2014.), dvojezičnu (engleski – talijanski) koautorsku zbirku poezije Pluralità semantiche – Semantic pluralities (Edizioni Universum, Italija, 2015.) i višejezičnu (pjesme na hrvatskom i prepjevi nekih od njih na njemački, engleski, talijanski, slovenski i albanski) poetsku knjigu Leteći ljudi (Klepsidra, Kreševo, 2015.). Autorica je priče i ilustracija slikovnice Tamo gdje ima bezbroj čuda koju su 2019. objelodanila Papinska misijska djela BiH i Papinska misijska djela Hrvatske. Iste godine u izdanju IK Planjax iz Tešnja tiskana joj je knjiga bajki Gdje živi bajka? Za rukopis zbirke priča Kišne kapi u piščevoj luli primila je 2011. bh. književnu nagradu Fra Grgo Martić. Međunarodnu književnu nagradu Naji Naaman (Fondacija Naji Naaman) dobila je 2013. u Libanonu za izbor pjesama Somebody is talking about Flight (Neki čovjek govori o bijegu). Prva nagrada Zlatno Planjaxovo pero pripala joj je 2015. na natječaju nakladničke kuće Planjax za najbolju priču za djecu, a iste godine Povjerenstvo za međunarodnu literaturu izdavačke kuće Edizioni Universum odlučuje dodijeliti joj priznanje Ambasador mira u svijetu. Dobitnica je književne nagrade Stazama djetinjstva za najbolju priču za djecu 2017. na 24. književnim susretima Stazama djetinjstva u Bosanskoj Krupi. Brončano Planjaxovo pero, treća nagrada za najbolju priču za djecu na natječaju IK Planjax, pripala joj je 2020. za bajku Bijela. Pjesme i priče prevedene su joj na njemački, engleski, talijanski, armenski, slovenski, makedonski, albanski, litvanski, danski, švedski…
Josip Lučić rođen jeu srijemskom selu Morovic u Vojvodini 1954. gdje je završio osnovnu školu i dvije godine srednje pohađajući za automehaničara. Poslije toga otišao je u Austriju gdje je radio do poziva za služenje vojnog roka. 1976. vratio se iz redovite vojske i kako nije mogao dobiti zaposlenje, nastavio se doškolovavati za voditelja parnim kotlovima u Novom Sadu. Nakon toga radio je na morovickoj ekonomiji, kao voditelj toplane, gdje se nadao kako će doživjeti mirovinu. 1980. oženio se i dobio jedno za drugim dvoje djece, kćerku i sina. Živjeli su mirnim životom sve do devedesetih, do početka Domovinskog rata kada je morao zbog poznatih okolnosti napusti svoj Srijem. S obitelji doseljava u Austriju, gdje mu je živio i brat. Našao se, u tuđem svijetu, sa ženom i dvoje male djece bez posla i s puno problema. Poslije se situacija sredila, kada je dobio papire, dozvolu za rad, a na kraju i posao. Mama, koja je ostala u Morovicu, na našem imanju, to isto je zamijenila s jednim Srbinom iz Kućanaca kod Donjeg Miholjca. Došavsi tamo, učlanio sam se u pjesničku udrugu Mihael. Izdao je samostalnu zbirku pjesama pod nazivom „Sjećanja“. Budući živi i radi u Austriji u Tirolu, surađuje sa svim ovdašnjim udrugama i KUD-ovima. Ponekad održi neku večer poezije, a također mu je hobi i slikanje, pa ponekad napravim i neku izložbu slika. Član je Hrvatske izvandomovinske lirike i sudjelujem na godišnjim susretima i zajedničkim zbirkama poezije.
Katarina Pejaković, vezana djetinjstvom, prvim mladenačkim uspomenama, i nadasve, ljubavlju za Hrvatsku, većinu svog života u iseljeništvu u Kanadi, aktivna je u hrvatskim kulturnim udrugama. Piše pjesme, priče, članke i igrokaze za djecu, a svoje radove objavljuje u «Hrvatskoj reviji», «Hrvatici» i «Hrvatskom kalendaru». Objavljeni radovi:«Samotni putnici» zbirka pjesama u nakladi «Hrvtaske revije», Barcelona; «Deset zapovijedi ljubavi», prozno djelo Naklada MD, Zagreb; «A Paper Angel» (priča na engleskom) u kanadskom časopisu «Storyteller» – prvo mjesto za najbolju kanadsku priču godine. «Emigrants» zbirka pjesama na engleskom uvrštena u leksikon emigrantske poezije, naklada «Great American Writers» New York. «Sjena u oku» zbirka pjesama u nakladi «HKZ- Hrvatsko slovo» Zagreb. Svojim pjesničkim i proznim radovima zastupljena je u hrvatskim antologijama, leksikonima, te u najnovije vrijeme i u “on-line” izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda ”Miroslav Krleža”.
Maja Tomas rođena je 15. ožujka 1956. u Splitu u brojnoj splitskoj obitelji Kuzmanić. Završila je gimnaziju u Splitu. 1981. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – smjer turizam. Svestrana je umjetnica koja svoje impresije izriče poezijom, umjetničkom fotografijom, pjevanjem i glumom u kazalištu, tv dramama i filmu. Više joj je pjesama uglazbljeno. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Hrvatskog književnog društva Rijeka, Matice hrvatske, Kulture snova Zagreb, udruge Čakavski jazik, Hrvatsko-australsko literarnog i umjetničkog društva Sydney (Australija), Hrvatskog društva skladatelja…Hrvatska radio televizija snimila je 2004. dva priloga o autorici: “Dobre priče” s gostovanja u “Booksi” u Zagrebu te “Makover s autoricom” u emisiji “Život u živo” te 2006. HRT1 Dnevnik – prilog o predstavljanju knjige “Pod nebom plavetnim” u DHK Zagreb. Od 2010. gostuje kao književnica u školama diljem Hrvatske. Pjesme objavljuje u tjednicima: Glas koncila, Hrvatsko slovo, Fokus; zatim časopisima: Mogućnosti, Osvit, Republika, Podstranska revija. Četiri puta je samostalno izlagala umjetničke fotografije u zemlji i inozemstvu. 1998. prilikom pohoda pape Ivana Pavla II. Splitu, na Žnjanu, pjeva u crkvenom zboru zajedno s dvije tisuće pjevača. Književne i glazbene nagrade: Zvonimir Golob, Koprivnica, 2004., pjesma Kada mi dolaziš; Erato, Međunarodni institut za književnost, Zagreb, 2004., pjesma Simfonija,Melodije hrvatskog juga, Opuzen 2008., nagrada struke za pjesmu Kada poklope se švere,Melodije hrvatskog juga, Opuzen 2011., nagrada za pjesmu pisanu u dalmatinskom izričaju Materin zlamen. Značajniji nastupi: Književne priredbe: Croatia rediviva, Selca, otok Brač, Dobro jutro more, Podstrana, Šimićevi susreti, Drinovci, BiH; Humski dani poezije, Mostar, Rijek u kamenu, Počitelj, BiH, te gostovanja u Crnoj Gori, Makedoniji, Njemačkoj, Australiji i Novom Zelandu.Zagrebački književnik i redatelj Zdravko Odorčić režirao je 2014. za zagrebačko Kazalište na dlanu poetsku monodramu “Kad će bit meni milo” sa stihovima iz njezinih prvih zbirki: Savez neraskidiv i Pod nebom plavetnim. U izvedbi autorice monodrama je odigrana u Europskom domu u Zagrebu, HNK-u Split i Podstrani, te 2016. pet puta u Australiji te jednom u Novom Zelandu. Monodrama je dobila odobrenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH za igranje u školama. Zbirka izabrane poezije “Bez riječi” prevedena joj je na njemački i francuski jezik i pred tiskom su. Udana je, majka je dvoje djece, živi i stvara u Splitu. Objavljena djela: Savez neraskidiv, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Split, 2003., zbirka poezije, 2. Pod nebom plavetnim, vlastita naklada, Split, 2006., zbirka poezije, Umiri me, More, vlastita naklada, Split, 2009., zbirka poezije, Bez riječi, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne Mostar i Naklada Tomas, Split, 2013., izabrane pjesme, Kad’ će bit’ meni milo, Kultura Snova Zagreb, Zagreb, 2018., poetska monodrama. Zastupljena je u četrdesetak zajedničkih zbirki poezije, od kojih su većina međunarodne, te u dvije monografije.
Ivan Čuljak, rođen 1961. u Ploči, općina Prozor, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završava 1976. u Ripcima a srednju školu završava 1979. u Prozoru, BiH, danas Prozor-Rama. Do 1989. živi u Ploči, Prozor, BiH i zaposlen je u UNIS-u u Prozoru. Iste godine trajno preseljava u Rovišće, Bjelovar, Republika Hrvatska, gdje živi i danas, oženjen, otac troje djece. Od 1991. pa do umirovljenja 2006. zaposlen u Policijskoj upravi bjelovarsko-bilogorskoj. Do sada je izdao zbirku pjesama duhovnog sadržaja Boga psuju samo kukavice, i zavičajnu zbirku pjesama Srce vuče voljnoj Rami, a u pripremi je zbirka pjesama domovinskog sadržaja Križevi Škabrnje i Vukovara i zbirka pjesama ljubavnog sadržaja Moj dragane dunjo moja.
Željko Erceg rođen je 29. listopada 1953. u Zadru. Od rane mladosti bavi se pjevanjem, crtanjem i pisanjem pjesama. Zainteresiran za stvarni život ljudi, radoznalo promatra prirodu i sve što ga okružuje. Od 1979. do 1974. plesao je u folklornoj grupi u Zadru, a od 1975. do 1978. pjevao je u zboru “Petar Zoranić” i u nekoliko zadarskih klapa kao prvi i drugi tenor. Dolaskom Plavih kaciga odlazi u Canadu, u Montreal. 1993. osniva grupu “Zvuci domovine”, a u vlastitom skladbom “Vratimo se doma”, nastupio je na festivalu “Toronto 96”. 1998. kao kanadski državljanin preselio je u New York, gdje i danas živi s obitelji. Za sebe kaže. “Moje pjesme su moj život, moja nostalgija i moja ljubav”. Odgojen i odnjegovan na dalmatinskoj pjesmi, prije svega klapskoj i pučkoj, pjesnički govor Željka Ercega teži metrici i rimovanju, a time i zvučnome stihu. Njegova motivika tiče se zavičaja i odnosa prema voljenoj osobi. On živi kad u njemu pjeva njegov grad, njegovo more, kalete, klape… Osjeća s domovinom, zahvalan je onima što su za nju dali život, ali se jednako tako zauzima za “prava” galeba, ili pak u mudroj doskočici pokušava sažeti karakteristike naših pokrajina. Ako pokatkad ni u metru ni u rimi nije konzistentan, pjesnik je ipak vjeran svome rakusu te ostaje na zvučnosti samih riječi. Nije nemoguće misliti da barem neke od njegovih pjesama nisu pisane za potrebe klapskog pjevanja.
Zdenka Šiljeg rođena je u Ljubuškom. Tehničku školu završila, upisana bila u pomorsku i sve se na kraju okrenulo drugim tokom. I onda kao mnogi trbuhom za kruhom 1985. ja otišla. Pisanjem se bavim još iz mladih dana. Uz to pjevanje sam uvik volila, počela s crkvenim korom, pa školskim i onda sa Bendom Fortisi iz Ljubuskog davnih osamdesetih. I onda otišla 1985. Autorica san zbirke pjesama Grozd Ljubavi, tiskana u Mostaru 1997., dvije pjesme s prevodom na njemački su isto objavljene u ausgewelte werke. I tiskane su. Ali moja velika ljubav je bila glazba koja mi je uvik Snagu davala i koja mi je puno puta i pomogla u životu, zapravo to i je to bilo sta san ja najviše volila. Nakon mog teškog udesa s autom koji se dogodija u Njemackoj i tjedan dana kome, ostavile su i posljedice. Bilo je perioda vrimena kad je sve bilo ok, ali i onih kad nije bilo dobro, jedne prilike me pita moj doktor: ”De, vi meni recite šta vi najviše volite da radite Ima li nešto što vas posebno veseli?” Rekoh: Pivanje, a on ce meni, pa radite, to počmite. I tako krenem ja. Složimo pismu, snimimo i pošaljemo na Croatiarekord u Zagreb. Oni odma odgovore da je pjesma ok i da može ic na festival. 2000 melodije Mostara s pjesmom Kunem ti se Herceg Zemljo. Iste godine na Korčuli Marco Polo festival s pjesmom sam nastupila Hej Stani Moj Ivane. 2001. opet Melodije Mostara s pjesmom Jos Jedan Dan. I iste opet godine ponovo Korčula Marco Polo festival s pjesmom Reci mu majko.
Mirjana Kelic Babic rođena je 1963. u Zagrebu (u Petrovoj) . Roditelji su joj Julijana (djevojački Pavusa) i Rudi Kelic. Majka je iz Podravine a otac iz Sarajeva. Pedagošku školu završila je za odgajatelje na Gornjem gradu. Radila u dječjem vrtiću Rudeš. U Canadu je odselila 1999. Ima dvije kćeri – Jelenu i Svjetlanu. Starija se udala i ima troje djece, a mlađa živi sa majkom. Rastavljena je. Živi u Mississauga kod Toronta već 21. godinu. U invalidskoj je mirovini. Pjesme piše radi zadovoljstva, kad je nadahnuta i kada inspiracija navire, bilo gdje se zatekne, pa čak i direktno na Facebook. One su joj umirujuće sredstvo za sve. Inspiracija joj je domovina – Gračani pod Sljemenom, gdje je provela rano djetinjstvo u prirodi. I Podravina njene majke – zadnje selo kod Mađarske granice – Ždala.
Berislav Breljak rođen je 1972. u Bugojnu. S 19 godina odlazi u Austriju i tamo započinje novi život. Prvu pjesmu napisao je s 18. godin, a do danas ima napisanih više od 900 pjesama. Pored pjesama piše i poslovice, pripovijetke, eseje i radi na prvom romanu.
Sanijela Matković je hrvatska književnica iz Širokog Brijega, gdje trenutno živi i radi na mjestu savjetnice ministra Pravosuđa i uprave ŽZH. Autorica je deset tiskanih i pet digitalnih knjiga. Članica; Društva hrvatskih književnika, PENA-a BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, širokobriješkog ogranka Matice hrvatske, kulturna i kazališna djelatnica. Objavljuje na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku. Njezini poetski i prozni uradci zastupljeni su u međunarodnim antologijama, zbirkama i zbornicima. U listopadu 2019., izborom iz njezinog poetskog opusa, otvoren je Međunarodni književni Festival X. Čehovljeve JESENI NA JALTI.
Marija Franičević Jelić rođena je 28. listopada 1952. u Sućurju na otoku Hvaru. Živi na relaciji Toronto (Kanada) – Solin (Hrvatska). Do sada je u izdanju Doma kulture Zvonimir u Solinu objavila šest knjiga pjesama: Odraz duše (2009.), Proglas šutnje (2010.), Opus diskrecije (2011.), Duh pobude (2013.), Dužnost nedužnosti (2014.) i Drhtaji (2015.). Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog svjetskog kongresa UN-a i Hrvatske izvandomovinske lirike, New York.
Vlado Visković rođen je 29. siječnja 1966. u Bugojnu, gdje je završio za bravara. Živi i radi u Austriji seit 1990… Moj hobi je slikanje, tu se opuštam uz boje, golman u nogometu, to mi je reakcija, plešem za razonodu i pišem iz ljubavi.
Đurđica Blažinović-Zoričić rođenaje 4. travnja 1961. u Novoj Gradišci, gdje je radila i živjela do 2016. Preselila se još uvijek živi u Minhenu. Članica je udruge 2-9-2 Rešetari. Piše na blogu.hr pod nicom Križar, objavljujem pjesme, uglavnom, na svom fb profilu pod punim imenom. Njenih uradaka ima u 30-ak zajedničkih međunarodnih zbirki poezije. Jedno vrijeme bila je urednica poetskog programa na Radio NG. Piše, kako kaže, radi zadovoljstva, kao mentalno gimnasticiranje i kao vlastita psiho-terapija!
Joso Živković – Soja rođen je 1. travnja 1960. u Kostrču, općina Orašje. Godinama je živio i radio u zapadnoeuropskim gradovima i putovao svijetom. Objavljivao je u raznim časopisima u zemlji i inozemstvu. Pjesme su mu prevođene na desetak jezika. Njegove pjesme se nalaze u mnogim zajedničkim zbirkama i antologijama. Više puta je nagrađivan, 2019. dobio je veliku Književnu nagradu A. B. Šimića. Sudjeluje na književnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Objavio je šest samostalnih zbirki pjesama: Koraci u sjeni (1988.), Čekati dugu (1994.), Gorka čaša (1997.), Nenaviklost duše (2003.), Tišina raspadanja (2015.) i Tragom pokorenih želja (2019.). Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Društva pisaca BiH i Društva novinara BiH. U Domovinskom ratu je dva puta ranjavan.
Malkica Dugeč rođena je 3. lipnja 1936. u Zavidovićima. Pučku školu pohađala je u Sarajevu, a maturirala u Zagrebu te zatim na Filozofskom fakultetu Hrvatskog sveučilišta diplomirala studij hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika i književnosti. Svojim prvim pjesmama javila se još 1952. u emisijama Radio Zagreba, a već 1953. počela objavljivati svoje pjesme u Studentskom listu te u srednjoškolskom časopisu Polet. Radila je na raznim školama diljem Hrvatske, među kojima i u Požegi gdje je 1960. tiskan njen pjesnički prvijenac “Crveni biseri”. Zbog članstva u Matici hrvatskoj i aktivnog sudjelovanja u općehrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće (osnivanje ogranaka MH diljem Slavonije), pod prijetnjom uhićenja, morala je slijediti svoga supruga prof. Božu Dugeča (bio je prvi predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu) i 1972. emigrirati (u Njemačku, Stuttgart) gdje je sve do uspostave slobodne, neovisne države Hrvatske sudjelovala u kulturnom i političkom radu hrvatske političke emigracije. Svojim književnim radovima, objavljenim u gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima u Europi i svijetu (Hrvatska revija, Republika Hrvatska, Hrvatska domovina, Rakovica, Hrvatska budućnost, Hrtavatski put) kao i organiziranjem književnih susreta hrvatskih pisaca iz iseljeništva: Riječ iseljene Hrvatske, na Frankfurtskoj međunarodnoj izložbi knjiga – promicala je ideju slobodne, demokratske, socijalno pravedne države Hrvatske te argumentima istine upoznavala svjetsku javnost s hrvatskom domovinskom i izvandomovinskom kulturnom baštinom. Tek od 1991. počinje surađivati i u domovinskim časopisima – u slobodnoj Republici Hrvatskoj. Nakon što joj je pjesnik Vinko Nikolić, u Knjižnici Hrvatske revije objavio 1984. knjigu “Zemlja moja-nebo moje” (jedinu u tuđini objavljenu stihozbirku) svoje knjige nastavila je objavljivati u Domovini. Do kraja 2019. tiskano joj je ukupno 29 knjiga, među kojima je jedna knjiga proze “Domaće zadaće”, jedna stihozbirka na njemačkom jeziku (“Vom Winde gerissen”) i jedna stihozbirka u digitalnom izdanju: “Suzama pečatim uspomene”. Zajedno s prof. Kažimirom Katalinićem priredila je za tisak i 2001. (uz 30. obljetnicu Hrvatskog proljeća, 160. obljetnicu Matice hrvatske te 50. obljetnicu časopisa Republika Hrvatska) u izdanju HRZ objavila knjigu govora i eseja svoga pokojnog supruga prof. Bože Dugeča pod naslovom “Nismo spremni robovati”. (Božo Dugeč je preminuo 17. ožujka 1990., ne dočekavši svanuće hrvatske slobode.) Malkica Dugeč sve od uspostave slobodne države RH sudjeluje svojim pjesničkim (i proznim) radovima u domovinskom tisku te je zastupljena u brojnim hrvatskim pjesničkim antologijama i leksikonima pa i u najnovijoj Hrvatskoj Književnoj Enciklopediji. Nagrađena je 2005. Književnom nagradom Hrvatskog slova “Dubravko Horvatić” za ciklus pjesama “Sebe ne vidiš nikada”, 2007. Književnom nagradom Društva književnika Herceg Bosne “Antun Branko Šimić” za stihozbirku “U riječ unjedrena”, te 2014. Književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRALA imena “Fra Lucijan Kordić” za stihozbirku “Žigice vjere”. Članica je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, DHK Herceg Bosne u Mostaru, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HDD-a (sa sjedištem u Baselu), Njemačkog društva za kroatistiku, (Deutsche Gesellschaft für Kroatistik) Matice hrvatske te nekoliko hrvatskih kulturnih udruga u dijaspori. Za rad na polju hrvatske kulture u izvandomovinstvu i u Domovini dobila je brojne Zahvalnice i Diplome. Živi i djeluje u Stuttgartu, gl. gradu njemačke pokrajine Baden Württemberg. Treba napomenuti da je Malkica Dugeč objavila i dvije knjige pjesama za djecu „Icvijet može zaplakati“ i „Početak rasta u ljude“ Koncem 2019. izdavačka kuća TKANICA u Zagrebu objavila joj je dvije knjige: Slobodna misao” (pjesme) i Anegdote iz tuđine i iz Domovine” – proza, te u suautorstvu s akademikom J. Pečarićem objavljena joj je knjiga “Vjenceslav Čižek”– proza.
Ljiljana Tolj rođena je 30. siječnja 1969. godine kao četvrto od devetero djece u obitelji. Svoje najljepše dane djetinjstva i odrastanja provela je u Drinovcima. Iako siromašna imala je sretno i nezaboravno djetinjstvo. Osnovnu školu završila je u Drinovcima, a srednju školu u Grudama. Živi u Ljubuškom i majka je četvorici sinova. Uvijek je rado pisala pjesme, a zadnjih nekoliko godina intenzivnije je počela pisati poeziju. Prošle godine objavila je svoju prvu zbirku pjesama SRCU NAJDRAŽE USPOMENE. Nekoliko njenih pjesama već je i uglazbljeno. Kao osamnaestogodišnjakinja neko vrijeme odlazi raditi u tuđinu da bi sebi i svojoj obitelji život učinila ljepšim, bogatijim i sadržajnim.Vrijeme koje je provela u tuđini i sjećanje na te dane, pomoglo joj je da napiše mnoge pjesme, koje su protkane tugom i čežnjom za rodnim krajem.U svojim pjesmama piše o ljepoti malene siromašne kućice u kojoj je odrasla, o nesebičnoj ljubavi majke, o žuljevitim i vrijednim rukama oca. Dosta pjesama napisala je upravo o svojoj lijepoj Hercegovini. Njene pjesme objavljuju mnoge stranice , portali, radio postaje. Odjeknuli su njeni stihovi diljem svijeta poput najljepše melodije i mnogi naši ljudi koji su rasuti svuda po svijetu sa suzom u oku rado čitaju njene pjesme.
Željka Marija Čorak rođena je 25. siječnja 1953. u Linzu, Austriji, devet mjeseci nakon bijega njenih roditelja iz Gospića u Lici. Željka provodi svoje najranije dane u logoru za izbjeglice u Astenu, prije odlaska u Kanadu. Rano u djetinjstvu Željka promatra roditelje koji su svoje slobodno vrijeme provodili angažirani u hrvatskoj zajednici u Vancouveru. Bilo je vremena za skijanje, tenis, putovanja i mnogo više. Željka je uspješno završava studij političkih znanosti i sociologije na sveučilištu Simon Fraser University, a tijekom studentskih dana također aktivno promiče ideju o hrvatskoj samostalnosti. Nastavlja studiju na Universitetu Britanske Columbije i završava Bachelor od Socijalnog rada (bachelor) sa glavnim radom na temi “Process and Development of the Croatian Cultural Centre in Vancouver.” U srpnju 1991. nalazi se u nezavisno deklariranoj Hrvatskoj Republici nadajući se veselju, a umjesto tog dočeka je ratno stanje. Nakon kruženja po zemlji od Zagreba do Mostara snimajući situaciju, Željka se nađe i na balkonu u Hrvatskom saboru gdje snima događaje tih teški dana. Željka bilježi aparatom momente i situacije koje smatra vrijednosti kao dokumentacija povijesna. “Fotografiranje može bit veza sa podsvijest. Ima slučajeva kad škljocnem Nikonom i tek kasnije na pregled slika otkrijem više nego što sam očekivala.” Željka može prikazati put u Vukovar s veseljem pjesnika u autobusu, od srca tužne povorke pjesnika k spomeniku tragediji Ovčari. Ovih dana Željka je, kako ona kaže, u “nemirovini” i čeka novi desni kuk. U privatnom životu je baka s dvoje vrlo aktivni unučadi (zovu je Bahabaa). San joj je Velebitsko planinarenje s njenom obitelji, gdje će jednog dana možda i susrest Vilu da je snimi. U vezi važnosti fotografije u svijetu, Željka citira onu poznatu poslovicu da nekada “Jedna slika može vrijediti tisuću riječi!” ili kako je pjevao Rod Stewart “Everz picture tells a story don’t it?”
Ivan Župa rođen je 1950. u Brodariću, grad Trilj. Nakon osnovne škole primljen je u klasičnu gimnaziju biskupskoga sjemeništa u Splitu, gdje maturira. Krajem 1970. odlazi u Beč. Zajedno s hrvatskim studentima je suosnivatelj ogranka Matice hrvatske i studentske udruge Kotromanić. Studije teatrologije i politologije upisuje 1971. na Bečkom univerzitetu pod lozinkom: „Kazalište je politika, politika je kazalište“. Jedan je od dvanaest studenata koji osnivaju „Institut für kulturelles Mangement“, na kojem i diplomira. Kazališnu udrugu „Prolog“ osniva 1978., a prva aktivnost je dvojezična izvedba, na hrvatskom i njemačkom, monodrame „Klitemnestra“; s njemačkom inačicom gostuje na Dubrovačkim ljetnim igrama. Godine 1975. započinje rad za kinofilm Fluchtversuch, pomoćnik je režisera dobitnika zlatne palme Canes Vojtech Jasny. Radi za više austrijskih koprodukcija tv-filmova: s Münchenom, Zagrebom, Ljubljanom, Beogradom, Sarajevom i Skopjem. Godine 1977. počinje raditi kao vanjski suradnik na austrijskoj radioteleviziji ORF. U bečkom kazalištu Volkstheater 1989. je finalni prevoditelj i pomoćnik režisera za hrvatski komad Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. S istim režiserom surađuje i glumi manje uloge u komadu Kaiser F. J. I. Godine 1983. je redakcijski suradnik i prevoditelj za emisiju uživo koja se istovremeno emitirana iz Beča i Zagreba, Wien grüßt Zagreb – Zagreb pozdravlja Beč. Prevoditelj i tumač je ORF-ovoj televizijskoj ekipi na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu. Godine 1984./85. radi kao vođa snimanja za ORF-ovu seriju u dvanaest epizoda Der Sonne entgegen / Suncu ususret, na otocima Cresu i Lošinju. Godine 1989. radi na osnivanju ORF-ove redakcije za emisiju „Heimat Fremde Heimat“ / „Domovina tuđina domovina“, gdje je moderator, novinar, urednik, režiser i glavni urednik. Od 1992. do 1995. je koordinator ORF Internationale Medienkonferenz Mitteleuropa – 1992. Je suorganizator konferencije radio-direktora Srednje Europe. To je bilo prvo međunarodno priznanje jedne hrvatske državne institucije. U stalni radni odnos na ORF-u stupio je 1992. Samostalno organizira konferenciju televizijskih direktora Srednje Europe 1993. (HTV zastupa H. Hitrec). ORF je iznajmio satelit TV-Zagreb, na početku agresije na Hrvatsku, velika i bitna medijska presudna pomoć, a tom je doprinijela i Ivanova reportaža o posjetu predsjednika Tuđmana Beču. Za ORF-ov dnevnik ZiB, uživo prevodi izvadak iz govora predsjednika Tuđmana o osamostaljenju Hrvatske. Direktno surađuje s generalnim tajnikom ORF, Kurt Bergmann, koji je izumitelj i inicijator humanitarne ORF akcije „Nachbar in Not“ – „Susjed u nevolji“, organizira novinarsku konferenciju u Zagrebu i posjetu kod hrvatskih protjeranika u Karlovcu. Od 1992. do 1995. suorganizator je i član žirija festivala mladih Modri biser Rovinja, 1993. organizira uživo prijenos iz Rovinja ORF-ove emisije „Kinder-Wurlitzer“. Prevodi izravan prijenos cijeloga svetoga misnoga slavlja pape Ivana Pavla II. iz Sarajeva. Godine 1994. učlanjen i kooptiran u predsjedništvo Austrijskoga novinarskoga društva – ÖJC; 1995. primljen u UN-ovo novinarsko društvo u Beču – UNCAV, kojemu je bio tajnik i dopredsjednik. Od 2014. u mirovini. Godine 2017. počinje prevoditi s hrvatskog na njemački – tri povijesna romana i jednu bajku, 2020. započinje pregovore s izdavačima. 2020. završiti će prijevod s njemačkog na hrvatski interesantnu povijest splitske crkve, knjiga je objavljena 1873. godine.
Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac, pjesnik, nakladnik i novinar, rođen je u 1957. u Tomislavgradu gdje je završio osnovnu školu dok je srednju pohađao u Mostaru. U Splitu na Pedagoškoj akademiji 1979. diplomirao je hrvatski jezik s književnosti te ruski jezik. Na Filozofskome fakultetu u Zadru 1982. završio je hrvatski jezik s književnosti. Na Sveučilištu u Zadru, na njegovu Poslijediplomskom studiju iz jezikoslovlja (lingvistike), obranio je magistarski rad naslovljen Hrvatski jezični savjetnici od 1990. do 2000., 4. studenoga 2003. i stekao naslov (titulu) magistra znanosti. Na istom je sveučilištu 9. srpnja 2010. obranio doktorski rad Hrvatski jezični savjetnici od početaka do danas (1904. – 2004.) i stekao naslov doktora znanosti. Od diplomiranja do danas, dakle 36 godina, stalno radi u nastavi predavajući hrvatski jezik, a gotovo isto toliko bio je novinar – suradnik u mnogim prioćajnicama: Slobodnoj Dalmaciji, Hrvatskome radiju i televiziji, Dubrovačkome vjesniku, Hrvatskome slovu i dr. Zbog zapaženoga rada u svim vrstama glasila primljen je u Hrvatsko novinarsko društvo. Iz bibliografije – KNJIGE – pretežito iz jezikoslovlja (24 naslova): Ipak pišem, publicistički i novinarski članci, Split, 1994., str. 80, Ipak pišem, publicistički i novinarski članci, Split, drugo izdanje, 1996., str. 174, Pravilno govorim hrvatski – praktični jezični savjetnik, Split, 1997., str. 224, Pravilno govorim hrvatski 2 – praktični jezični savjetnik, drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Split, 1998., str. 224, Pravilno govorim hrvatski 3 – praktični jezični savjetnik, treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Split, 2000., str. 256, Hrvatski na dlanu, slovnica, pravopis, rječnik, književnost i medijska kultura za osnovnu školu, Split, 2003., str.136, Hrvatski u šaci, slovnica, pravopis, rječnik, književnost i medijska kultura za srednju školu, Split, 2003., str.116, Pravilno govorim hrvatski 4 – praktični jezični savjetnik, četvrto, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Split, 2004., str. 272, Hrvatski za maturu i upis na studij, književnost, jezik, pravopis, jezično izražavanje,Split, 2005., str. 152, Hrvatski za maturu i upis na studij, književnost, jezik, pravopis, jezično izražavanje, Split, 2006., drugo, prošireno izdanje, str. 176, Hrvatski u razrednoj nastavi, (prema HNOS-u) slovnica, pravopis, rječnik, književnost i medijska kultura za osnovnu školu, Split, 2007., str. 96, Hrvatski za maturu i upis na studij, književnost, jezik, pravopis, jezično izražavanje, Split, 2007., treće dopunjeno izdanje, str. 176, Hrvatski po HNOS-u, slovnica, pravopis, rječnik, književnost i medijska kultura za osnovnu školu, prvo izdanje, Split, 2007., str. 136, Hrvatski za maturu i upis na studij, književnost, jezik, pravopis, jezično izražavanje, Split, 2008., četvrto dopunjeno izdanje, str. 176, Hrvatski po HNOS-u, slovnica, pravopis, rječnik, književnost i medijska kultura za osnovnu školu, Split, 2008., drugo dopunjeno izdanje, str. 136, Hrvatski po HNOS-u, slovnica, pravopis, rječnik, književnost i medijska kultura za osnovnu školu, Split, 2009., treće dopunjeno izdanje, str. 136, Hrvatski za maturu i upis na studij, književnost, jezik, pravopis, jezično izražavanje,Split, 2009., peto dopunjeno izdanje, str. 206, Hrvatski za učenike, (sve za predmet hrvatski jezik od 2. r. osnovne škole do 4. r. srednje škole) književnost, jezik, pravopis, jezično izražavanje, medijska kultura, pravogovor, popisi lektira i dr. Split, 2009., str. 376, Pravopis, pravogovor, rječnik hrvatskoga književnog jezika, najčešća pravopisna pravila, pravogovor sačinjen od najčešćih jezičnih pogrješaka s točnim rješenjima i pravopisni rječnik,Split, 2010., prvo izdanje, str. 120, Lektirni vodič za peti razred, raščlamba 12 djela; fabula, kompozicija, karakterizacija likova, jezik i stil, o piscu …, Split, 2010., str. 96, Lektirni vodič za šesti razred, raščlamba 12 djela; fabula, kompozicija, karakterizacija likova, jezik i stil, o piscu …, Split, 2010., str. 96, Lektirni vodič za sedmi razred, raščlamba 12 djela; fabula, kompozicija, karakterizacija likova, jezik i stil, o piscu …, Split, 2010., str. 96, Lektirni vodič za osmi razred, raščlamba 14 djela; fabula, kompozicija, karakterizacija likova, jezik i stil, o piscu …, Split, 2010., str. 96 i Razmišljanja o hrvatskomu jeziku i jezičnim knjigama – jezikoslovni stručni i znanstveni članci i prikazi u časopisima i zbornicima, Split, 2020., str. 180.
Anita Martinac